Priroda je kokos koju ne treba cupati rukavicama
Posveceno svim
djevama koje su ikad izgubile svoj fikus zbog lose postavljenog uredaja za rasladivanje i nedostatak vremena za kavu sa svojim psom na dini u sredini pustinje...moje misli su uz vas
Znate, ima tu lijepih stvari. Jest da se cesto cine crne, tmurne i usrane, al ima ih dobrih. Tu i tam se zaleti nesto neocekivano sto popravi cijeli dan i pola noci,al zajebe jutro, a s tim ne mislim na alkohol. Ak mislite da je ljubav, vjeruj te mi nije. To je toliko udaljeno od lijepoga,barem za mene, da se mozete slikat on the easy way out. Ne ne, ovaj je post kao i svaki drugi, sjeban i prenesen do jaja...
--------------------------------------------------------------------------------------
I will continue to give to this world,knowing I may never receive
----------------------------------------------------------------------------------------
Gdje je nestao normalan...kamen? Okruzuju me neka plastificirana sranja po cesti, hrpe opusaka i drugih gluposti koji ljudi kao blesavi bacaju. Ne zelim ispast vise licemjerna nego obicno, pa priznajem i da ja bacam. Al nikad po zelenim povrsinama, volim prirodu. A posto beton nije prirodan, zaboli me. Postoje ljudi koji se brinu za nase ceste,trgove i ulice svakog dana, placeni su za to isto kako mi je majka placena za svoj posao. Takav je svijet, sve novci,malo muzike i jos manje pravog kamenja....dragog i obicnog....
Svi se sjecamo prvog puta kad smo isli kod zubara. Onaj osjecaj nervoze velebnih proporcija koja nam je usadena losim americkih filmovima. Znate na sto mislim:lazne suze, cvrsti zagrljalji i naravno ruke kao zalijepljene zajedno. Zar je na to utjeha spala? Nema vise, ne brini se duso sve je u redu, nista se ne boj mi smo uz tebe? Al najgore sto uvijek samo povecava tremu jest onaj prokleti miris u onoj prokletoj ordinaciji. One proklete naocale na zubaru koji vam i nije najdraza osoba na planetu. Zakljucak svega. Sami ste, samo vi i onoliko hrabrosti kolko vam je dano. Nema sive boje, samo crna, bijela i naravno roza. I znate sta? Usrano je...ima 6 milijardi ljudi na svijetu, a vi ste sami u onoj prokletoj depresivnoj sobi, na neudobnom stolcu uz svijetlo od kojeg vam se povraca, i ko to nije dovoljno...neeee....prokleta polucorava kokos vam prcka po zubima, ma jebeno
-------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------------
Al znate kaj je najgore...imate fikus znate to je ona biljka ne, i drzite ju u lipoj staklenoj posudi,onak je prosjecne visine od 15-20 cm (posuda mislim), zelena i ajmo rec da ima ljubicasto crne tockice. I zalijevate taj svoj fikus uzorno jedno mjese, mjesec i pol, i pazite, dodajete gnojivo, stavljate na sunce ma jebenica. I onda odjednom to samo od sebe krepa. Niti kad niti zasto. Samo se presavinu listovi i stabljika se iskrivi i posivi. A zasto? Voljeli ste tog usranog fikusa vise od majke rodene tih mjesec dan i zasto je umrlo govno??? Valjda mu je lijepse u fikus raju il fikus hellu kako zelite (ne osudujem nikoga). Gore/dolje valjda imaju ljuljacke gdje ce se fikus skupa s posudom igrat s drugom fikus djecom, il mozda daju bolje gnojivo...
--------------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------------------
A ko bi to sve znao, ovak je dovoljno smeca u svijetu. Svi su neki pcelari i ribari. U MOJEM vrtu nema granica, niti ribolovnih zona. Nema para, al ima muzike i biskvita, cak je krema pozvana al ne zeli doc. Zasto bi itko htio tako nesto napraviti? Ne znam,to mi je prirodno....Jadni moj fikus, umro zajedno s rotkvicama i paradajzicima. Uvenuo poput jabuke i nestao poput goluba na autocesti...
Pocivao u miru i nek te hladna voda nosena vjetrom u telefonskoj kabini dira tamo di ja nisam htjela...
subota, 05.01.2008. u 00:43 |
][ 3 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
...a oci su mi ostale slijepe od onoga sjaja
Zamislite da imate lijep kolac.
Lijepog rumenog,sjajnog i ukusnog biskvita, koji vam se topi u ustima, ispunjava vas vise od bilo cega drugoga (barem u tom trenutku). Da je zivo, sigurno bi uzivalo u tome sto vam daje toliki uzitaj. Daje dio sebe vama i ne trazi puno zauzvrat,samo da recept date nekom prijatelju da bi mogao ponovno ozivjeti na drugom stolu u drugim ustima drugog covjeka. Ciklus ne,zacarani krug u kojem toliko uziva (hipotetski naravno)
Al to nije cijeli kolac...ne ne, svi znamo, svi smo ga bar jednom okusili
Sad ide krema. Mora nesto. l znate,krema je sebicna.Mislim daje ona uzitaka,mozda i vise od biskvita,al brzo nestaje, prode, i kad je nestane, kad nemate vise, jedino mozete ponovno kupiti novu. Ovu staru bacit u smece, otic u konzum i kupit lijepo pakiranje kreme za kolac. Prolazna je znate. A biskvit nije takav, on ipak nije samo jedan sastojak, ima tu vise,to ide dalje i dublje. Al ljudi ga ne vole,prejednostavan je, nije saren i nema prugice i ne kosta puno. To nije fora to nije dovoljno
krenimo dalje, vrhunac,kulminacija uzitaka je...
Slag...ak ste mislili da je krema povrsna, sta je onda slag? on ko da ne postoji,a svi ga zelimo. On je mistican, utaknut nasilu u nase umove, budi nam zudnje i bas se naviknemo, kad ga nestane...PUF! u oblaku dima, nema vise uzitaka,nema ljepote,samo uspomene...
osjecaj manje vrijednosti kod biskvita?
brijete da je istina, il je i to laz kao i moja hauba? Americka propaganda? Djed Mraz je dokaz, savrsen u svakom pogledu. Dobar,plemenit,poklanja i uveseljeva. ho ho fucking ho...Kako da ne postoji osjecaj manje vrijednosti?
petak, 28.12.2007. u 01:10 |
][ 0 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Snijeg svud pada, al je kamera jos uvijek u kvaru
Od svih stvari koje mi nedostaju, nema te stvari koja mi nedostaje. Sve je sareno i lijepo i smede i zuto. Igracke mi bruje, prstici mi zuje i sve u svemu koze daju mlijeko. Nikad nisam imala crnu olovku al zato imam plavo siljilo. Sjajilo mi nikad nije stajalo, a ruz me je oduvijek iritirao. Kad bi svinje poput lisca letjele, sve bi mi se zelje ispunile. Zapaliti bi mogla jedan veci jarak, samo da dodem kod tebe na jedan ugodni posljepodnevni topli masni cvarak. Al nije bed ak nemas tus i kadu, uvijek se mozes kupat u lokalnom baru. Svijet je tako lijep dok si lazem da je ruzan, al da ne zivim ne bih znala da je stvarno tuzan...
----------------------------------------------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Moram kupit nove zice i puhnut u onu staru cijev flaute. Nastimavat i nariktavat sve dok ne dobijem zvuk koji zelim. Zvuk dostojan neke krave u stali mog susjeda koja ima samo dvije potrebe: da jede i sere. Kaj je zalosno, to je zapravo jako zahtjevna publika, jer ako nesto nije u redu uvijek postoji mogucnost da budemo doslovno usrani. Al jedina stvar koja je tragi-komicna u cijeloj toj stala situaciji je to, da koliko se god to cinilo ogavno i odvratno i krivo, uvijek na svijetu postoji nesto jos gore. Zamislite si, postoje konji ipak u svijetu, a njihove su potrebe da jedu,seru i naravno jebu. Ima vise potreba od prosjecne osobe muskog roda u pubertetu. Al to nisu potrebe, nego zadace i prohtjevi. Smijesno ali u isto vrijeme i vedro osvjezenje koje dolazi blagim zapadnim vjetrom i nosi smrad, ocaj i jadni slabasni sapat melodije
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
My eyes bleed for you my star, my pride and the love of my heart
But why did you had to fly so far, I raged and it tore me apart
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Da mi se da pisat knjigu, napisala bi dvije. Ispunjena intimnim razgovorima i presarkasticnim izjavama bila bi nadahnjuce mnogim buducim akademskim gradanina u pronalazenju unutarnjih vizija svemira i cijelog covjecanstva. Al da ne bude dosadno, tu i tam bi bila spomenuta koja tratincica il jaglac, samo podsjetnik na davne dane nase mladosti, dok su pastiri tjerali ovce, a ne ko danas di pastira naganja traktor po autocesti koja je ko full sigurna.
Mislim da su pjevaci dovoljno strasni u mom ogledalu, pa im nije potreban i jos taj jedan instument.
Zar stvarno ljudi misle da mogu biti sretni, ako skacu i glume i unistavaju one nadobudne mlade nade danasnje estrade? Ovo zadnje mozda odgovara meni, al nekom tetku u mom desetom koljenu to i nije bas neka zabava....
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Al iskreno... Al od svih stvari koje ne podnosim, najvise mi smeta onaj jedan jedini kamen na mojoj ugasloj livadi. Kvari mi sklad i harmoniju koju sam tako davno i tako dugo pisala sam svojim preostalim al svetim vlasima kose. Taj prokleti "prodavac" lose opreme i besmislenih informacija privest ce kraju svoju vladavinu prije i nego sto i sam ocekuje....jer dolazi razdoblje kada snijeg ce pasti i kad ce se ogledala,prozori i sofersajbe (zdravoseljacki) zamagliti i nista mozda vise nece biti isto
srijeda, 14.11.2007. u 23:59 |
][ 5 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Jos jedan stari film, jos jedan uzaludan pokusaj
Dosla je zima.
I tocno je takva kakvom sam je ocekivala. Sve je ljubicasto, a snovi o rozoj na batmobilu su propali kad mi je nestalo ulja. Povrtnjak je zaspao i sanja (barem se nadam)
______________________________________________________________
Give in to all the temptation
Give up on all your beliefs
Forget the feeling of the changing of seasons
Wishing that summer would go on forever
How long before it would get old
Would you miss looking forward to when it starts to get cold
______________________________________________________________
Snivaj blago, dragi moj nek te ni gubitak poklona ne probudi
četvrtak, 08.11.2007. u 21:11 |
][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Kamen u moru cvijeca
Kad se bolje razmisli o tome, moj povrtnjak postoji za mene, a ne za neku tam lijevu osobu s desne strane. Tu je u mom dvoristu kako bi ga obradivala, sadila nove i cupala stare strane, da bi bio lijep i bujan i raznolik. I zasto bi ja sad htjela to izgubiti? I prodati ga nekom desnom tajkunu koji tak ionak nista ne cijeni?
Zasto ljudi svoje povrce smatraju tako nevaznim? Zar nije lijepo dok imas lijep patlidan il krasne mahune? Zar nije jebeno dok u ljeto imate puno puno zelenila i gledate kako raste i razvija se u nesto novo, nesto divlje? Neobuzdano kao i avion u zraku ciji svaki pokret ovisi o necem drugom. O vjetru, o jacini sunca ili onoj jadnoj maloj ptici koja skoro pogodi lijevi motor? Zar to nije lijepo? Tako biti slobodan (kao vjetar kako kazu) i ne ovisiti o necijem raspolozenju?
The walls around me, eyes surround me, feed my fear again.
Kad je u pitanju planinarenje postoje mnogi problemi koji naidu na putu. Tu su vremenske prilike,oprema, ljudi koji su s vama. Al najveci problem je disanje. Svi znamo da sto se vise popnemo to je teze disati. Al kako nesto tako jednostavno poput disanja moze biti tesko? I jeli tesko uzgojiti povrtnjak il vocnjak na visini? Ili se sve temelji na frizuri? Jeli duga ili kratka? Sjajna ili masna? Punasna ili tanka kao slama?
More mi je oduvijek bilo fascinantno. Toliko razlicitih stvari na istome mjestu. Planktoni, ribe (velike,male, opasne, sarmantne), biljke... I kako to samo sve savrseno funkcionira. Sve je sklad sklad i salama. Nema koza i krava, i zodijaka i veza, sve je jednostavno
TAK. Ni lijevo ni desno ni gore ni dolje. Samo sakrij se, jedi, sakrij se i umri. Poznato?
Znate sto je najgore sto se moze dogoditi? Dok setate trznicom i na jednom stolu vidite jednu socnu, meku, slatku, sjajnu jabuku. Sve vam sline cure dok je gledate i odmjeravate i prizeljkujete. I na svu srecu imate taman dovoljno kunica da si ju kupite. Uzmete je u ruke, savrseno je teska, platite teti il bakici i samo cekate kad cete doc doma i sjest se za stol i zarit zube u nju mmmm...i dodete doma i skuhate kavu i pozovete goste, zaboravite na jabuku i prode dan. Probudite se po noci i dodete u kuhinju. Vidite je...tamo je mmmm....zagrizete...a unutra nista vise nego crv...vidite to je usrano kod prirode, uvijek postoji nesto sto vam kvari raspolozenje il onaj sjajni okus jabuke u noci...zato se ja drzim svoje rotkvice, nju crvi ne vole, pretvrda im je i presigurna i presamostalna...
Dobila sam svoje marte bas kako sam i zeljela. Cekale su me na onoj polici u bijelom gradu i kao da je na njima pisalo moje ime. Kaput ce morati cekati.
Al kad vidis svog skakavca i stavis ga ruku i on ti pjeva svoju pjesmu, moras znati da je to prirodno. Pjeva ti jer to zeli i jer je tako naucen i s time stvoren, a ne zato sto to zeli. I ne moze se to kontrolirati. Ti tonovi i ti pokreti, niti ta zelja i potreba. Kako mi ne mozemo prestat treptat, a zeljeli bih, jer nas ceste vode iz povrtnjaka. To se jednostavno mora i drugacije ne moze...
Od svih stvari koje mi ne nedostaju, samo mi je rotkvica vazna i bitna...a kome nije?
četvrtak, 25.10.2007. u 01:31 |
][ 2 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
A Path To Fame Is A Road To Ruin
eh gdje je nestao zdrav razum? Zar se i on promjenio? ili se zapravo skrio u moj sadasnji sadisticki ali pozitivni osmjeh?
A ko bi to znao...Svijet se tako brzo mijenja. Jednog trenutka imam svoju kadu, u drugom instaliraju mi tus. Mislim to je sad in, al tko zna sto je bolje? Staro je pouzdano, vjerno i nije pokvarljivo, al novo ima vece mogucnosti, bolje preporuke i duzu trajanost...Kada je za opustanje, a ne za ciscenje, jer 20%prljavstine ostaje na kozi, dok je tus vise prihvatljiv i ekonomican i u svoju ruku koristan jer nema kraja mogucnostima. Eh ove dileme nikad nece prestati? Al nikad necu prestat sanjat da ce i tome doci fin...
------------------------------------------------------------------------------------------------------
These woods are full of hope.These woods are where I walk alone
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Al snovi, sami po sebi mogu biti jako opasni. Dok sanjam o onim martama tamo na polici negdje u divnom bijelom zagrebu, unistavam svoje nade u onaj divni kaput negdje u svijetu koji me ceka...U obje situacije ugrozavam svoje zivce i majcino financijsko stanje. Al koje je vaznije? Ne znam
Upoznala sam jednu nijansu roze (pogledajte prosli post). Nikad nisam ocekivala da je takva. Poletna, cedna i tako oprastajuca. Posve nevjerojatno bice koje zapravo ne zivi. Otvorila mi je vrata do novih pobjeda i do one konacne skroz svijetle nijanse, koja je kilometrima daleko od one stare dobre ljubicaste. Hocu li dozivjeti i taj trenutak? Kad cu napokon otvoriti haubu svog batmobila i vidjet potpuno organiziranu unutrasnjost? Odmah ujutro idem u obliznji ducan opreme i kupujem nekoliko alata da pocnem rad...Al mogu ja popravljat koliko zelim al ne mogu uklonit taj dio iz svoje haube,jer bez njega moj auto ne vozi, a ja se ne krecem i nove ljude ne srecem...i s time ne zivim nego samo pijuckam kavu u svojoj lezaljci na Bahamima
------------------------------------------------------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Smeta mi ono ogledalo u hodniku. U njemu vidim samo realnu jesen i zimu, al koji put se zamislim i provedem predugo razmisljajuci o svemu da zaboravim da je zapravo zima samo izvan onih alumijskih vrata, dok je u kuci na toplome,sparno ljeto i blago proljece. Stojim na granici, na jednu stranu vuce me realnosti ali i hladnoca, a na drugu blagi tonovi latinoamericke punk gitare. Poziva me da dodem blize, priznajem fascinirana sam i vise time sto mi govori "neces se opeci ako me primis za drsku i upoznas bolje moje zice". Al bojim se kako ce to zvucati i izgledati? Ah tko bi sve to znao..
Napravljen je veliki korak u mom vrtu. Neki dan smo majka i ja sadile nove tulipane i neko cudno cvijece. Doci ce proljece. Ja cu svirat tu prokletu gitaru na blagoj ljetnoj kisi kraj mora, vodit cu duge setnje preko mostova razuma i razumljevanja i napokon ce opet biti moje rotkvice i moje patkice i vincenta II i moje drzave
------------------------------------------------------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Treba samo vremena, jer klonim se autocesta i ostalih prometnih ulica do danjega. Ne treba mi brzi put, nego sigurniji jer puno je toga jos neposadenog....
Enjoy life. It`s the only one we have....
ponedjeljak, 22.10.2007. u 00:36 |
][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Chasing traktors in the sexy selo
Osjecate li kako svijetla sunca polako blijede? Ili je to samo netko opet ugasio prokleto svijetlo? A ko bi to sve znao
Moj povrtnjak je ponovno prazan. Prokleta jesen,al jebena zima nas ceka. Nema mrkvica, niti krumpira niti mahuna. Samo praznina na mjestu gdje je ne tako davno sve bujalo i kucalo i stvaralo. Ciklice nema, paradajzic mi uvenuo...ah gdje li su ti divni dani pobjede?
Na sto je svijet spao...al ipak dalje me gura spoznaja da ce doc proljece i bit ce nemira...u meni, u tebi u nama...mozda napokon rijesim onaj misterij o kravi i pravom mlijeku...hmmm
Koji put mi se stvari cine nedostiznima...kao npr. ona rotkvica u lijevom redu s desne strane,mogu do nje tu mi je blizu, al treba truda i volje, a i mozda bi slomila nokat (ne daj boze!!). Vidim njezinu blago crvenu boju s natruhama roze i srce mi se slama i kad napokon posegnem nje nema, nestala je kao sjena pred pravim kutem upada suncevih zraka. A znate sto je najgore? Sto takvih problema i dilema ima kud god se covjek okrene...Eh brige male brige koje me vode sve blize do krigle (nije nuzno)
Al dosta o mom povrtnjaku, koji zapravo nije povrtnjak nego gredica umjetnog cvijeca, pricajmo malo o meni (hihihi)...MOJ batmobil ima skoro pa 5 razlicitih nijansa roze na sebi i znate sta? to vam je odlicno za medeni mjesec, totalno unbreakable passion...gotovo nevjerojatno kako se brzo moze probuditi uz pomoc ritma gitare i blagog mirisa ljepote u zraku. Upucavanje je pohvalno, al u normalnim kolicinama, Bog je reko samo s jednom osobom, al mi cemo kontra, sto vise to bolje, to se vise srca slomi u 10 sekundi razgovora to bolje i to zdravije, zar ne?
Moja stolica se osjeca poprilicno usamljenom od kad me napustio Duh Sveti, praznina znate ono. Valjda je otiso na zimovanje il sta, jer nema vise kasno nocnih poruka o pomirenju ili koje da carape obucem uz one tenisice. Bezveze stvarno,skoro pa sam izmolila onu recenicu zdravo marije neki dan. Zar to nije dovoljno? al stvarno se ne zelim osjecat ko onaj Rimljanin. Znate Vergilije i ta sranja. Ona ceznja bi me skoro pa ubila, da nisam vec mrtva. Joj moja mala hijeno, zar smo na to spali?
Mislim da je vrijeme da se prisjetim malo biljke dragog kokosa, kojeg tako zelim u svom vrtu al ne odgovora mi klima bas. Al jeboga ne mogu imat i ovce i koze i krave i GMO free mlijeko i novce i zvonce i profesionalnog hrvaca i smjesak na de la obrazu i konja u stali i zebru u Juventusu i kamilicu i durdicu i slavicu...al sve u svemu zivot je dobar
(ovo bjese mango)
Gotovo pa mi nedostaje moj davni dobri neofen za svaki problem, i moje pjesme o ljubavi, al depra me ne depe, jer mi sunce u oci sere, odlucih se povuci sada, dok jos postoji nada, da cu ja ikad biti potpuno emotivno zdrava
Hasta la vista my chico latinos
p.s. Kupanje u zdraku nije zdravo, ako nemas sok od marelice i puno slobodnog vremena...
petak, 12.10.2007. u 22:21 |
][ 3 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Zivim svoj sprovod vol. 2
Tu sam, na svitanju,
zadnje zvijezde mi se smijese
valovi udaraju o greben zivota
milijun dijamanata a niti jedan moj
Vjetar me svilenom rukom
tiho poput stranca
miluje samo jednom
i onda odlazi, napusta kao i nada
koja uvijek umire zadnja
Gledam blijedi mjesec kako
krvavo umire na horizontu
zajedno sa mnom
tone u neotkrivene dubine
tuge, razocaranja i neostarene zelje
Svice, sunce tjera mrak sa svijeta
trenutak mira i spokoja
ubrzo nestaje iza tamnih oblaka
ocekujem oluju
beskrajni kaos nepoznatog pocetka
Prve kapi kise
klize mi preko bijelih usana
sve je opet jasno
ali meni tako izgubljeno
Nikako da shvatim kamo je nestalo
nesto sto nikad nije bilo
gdje je ta mitska ljubav
o kojoj sam sanjala
i zasto oh zasto
me nije jos pronasla
posveceno:
tebi
**Samo da se javim, da sam jos uvijek ziva,zdrava i iznenadujuce pozitivna (hehe kao sto vidite po pjesmi). Jos uvijek se kupam u tudoj kadi u zrak i jos uvijek sanjam da cu jednom pronaci onu tako prizeljkivnu kravu. Ako vam nista nije jasno pogledajte
tu .
I am content and I intend to stay that way
Pozdravljam Vas...
četvrtak, 20.09.2007. u 20:15 |
][ 3 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Enigmatic Spirit
Idem na more. Opet. Great. Woo hoo. (vidite sarkazam?)
Nepotreban je bio, jer se u principu veselim. Tjedan dana uzivanja na plazi i kaj je jos bolje ne moram niti prstom mrdnut. Ipak moja draga majka ide sa mnom (tu bi prije bio sarkazam, sad ga nema). Pomirila sam se sa sobom, sa svojom ljutnjom i razocaranjem, sa svim. Vidim sto mi je najbitnije sad u zivotu. Skola. Da potrosim ovaj zivot na nesto korisno. Mozete mi se smijat slobodno, vise me nije briga. Prije sam glumila, sad to i mislim.
Promjene su dobre, u neku ruku. Sjecam se onog razgovora i svih mojih bijednih protuargumenata. "Covjek se mijenja,al se nikad ne promjeni." Yeah right my ass. To se mozda moze odnosit na 50 godisnjaka, al ne na mene. Odvratni su mi hormoni, na sto su me natjerali. I mogla bi rec da su samo oni krivi. Al bi lagala, valjda vam je to jasno. Promjene su
definitivnodobre.
Jedino mi je zao sto bez bijesa, razocaranja i tuge ne mogu pisat. To me veselilo prije kad nisam imala sto drugo. Sad postoji to "drugo" tj. "drugi"
. Bas mi je lijepo i nista mi ne fali (dobro mozda cigareta al necemo sad o tome
) Znam znam, to je lose, jos sam mlada bla bla bla. Maknula sam neke mane (nadam se, jer vise nemam ni mjesta na ruci za nove rane), al sam zato stvorila nove.Sve je to za ljude
E pa, napustam vas. Ne znam kad ce sljedeci post,kad cu imat vremena. Ja po prvi put
uzivam u svom zivotu bez obzira na sve. Vazno je samo da se sjetim za koga to radim
Bye children
petak, 10.08.2007. u 02:04 |
][ 4 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Da mi je i dolinom smrti proći, ti ides sa mnom
Djeco moja djecice, evo i mene natrag. Ne samo pisanju bloga, nego Zagrebu opcenito. Bilo je divno, bilo je krasno i nikad to u svom cijelom zivotu necu zaboravit (oziljak na lijevoj ruci to potvrduje). Tolko se toga dogodilo u tom malom selu zvanom Šmrika (hvala Sune na pozivu) da sad pocnem pisat nikad ne bi zavrsila. Najbolja dva tjedna mog zivota. Najsretnija. Najduza.
Kakvih ljudi ima u svijetu...al stvarno. Divnih, prekrasnih, a strpljivih tek. Cak su i meni dali drugu priliku, a nisam je zasluzila. 17.7.2007. je bio dan kad su sve brane oko moga srca, moje licnosti i mojih sjecaja pale. Tako u zivotu nisam bila oprana rijecima kao te veceri, i mogu vam rec da sam vjecno zahvalna na tome. Hvala Bruni (covjek NEMA mana
), Adri, Dariu i Karlu. Ljudi zbog vas sam ja nesto potpuno drugo i HVALA vam na tome.
Kad ste na moru, kao da dani traju dulje. Svaki dan kao da se dijeli na vise dana. Rekord za sad je bio 4. Svaki "dan" traje otprilike 3-4 sata i u to vrijeme vam se zivot moze promjenit tolko puta da je to nezamislivo. Prekrasno nesto, da je bar tako cijele godine.
Odlazak je bio tezak. Jedan neocekivani rastanak se dogodio. Ne meni, al sam skoro plakala (da sam imala suza mozda i bi). Tolko tuge u necijim ocima nisam nikad vidla. Ljubav je tako predivna stvar. Dolazak u Zagreb je bio katastofalan. More, plazu i najebenije ljude na planetu sam zamjenila sa betonom, autima i beskonacnom bukom i smradom. Ma prejebeno kazem vam. Zeludac mi se okrenuo kad sam ugledala ono sto mi je do prije 2 tjedna bilo najdraze. Srce mi se paralo kad sam se sjetila koga sam ostavila, a ruka me jos uvijek boli (al isplati se, s njom je sve pocelo, sa mojom sadistickom naravi hehehe, ko bi reko kaj ne?
.Samo ozljedivanje je prvi put bilo dobra stvar
) i uz sve to izgledam ko da sam u ratu bila hehehe (ozljeda i uboda, spaljene koze i ostalih sranja imam po cijelom tijelu). Al jedna stvar da se zna: KOMARCI SU ZAKON (kaj ne sune?
)
Nova ljubav je rodena. Mitska kako je ja zovem. I sve sasvim slucajno. Tako je valjda i najbolje. Kako se moze sve promjenit tako brzo. Jednog dana ste hladni na neku osobu, drugi dan vam se svida, treci dan ne mozete 2 min bez nje zivjet. Da to nisam vidjela, ne bi vjerovala, al je istina. Imam neki feeling da ce potrajat, al bit ce tesko. Ljudi uz vas sam, isto kak ste vi bili uz mene. Vjecno cu vam bit odana i duzna za ono sto ste napravili za mene...
(s lijeva na desno: Bruno, Paula,Joza (valjda), Branimir(poznatiji kao Bunny),Dodomir, Sune (dvije rijeci su dovoljne kaj ne?) , a sarmantni djecacic kojem se samo vidi ruka je naravno Dario
) (nema ih na slici, al pozdrav: Damjanu,Mati,Matku,Roku i njegovom bratu(pitaj boga kak se zove) i ne znam kome, ma ZAJEBI pozdrav CIJELOJ Smriki i blizoj okolici)
Braco mi bio na metalcampu, kupio mi majicu (koja je btw prejebena kaj god on tvrdio) i dobih novog Harry Pottera, sutra tj. danas (jebote kaj je tek 3? hehehe) cu cijeli dan citat i vidjet koga je The Bitch ovaj put ubila (jos joj nisam Siriusa oprostila NIKAD
). Navodno je moja mala Ivonica napokon prihvatila Dark Side i jako sam ponosna JAKO JAKO JAKO
Eto tolko od mene ne znam kaj da vam vise pisem...Htjela bi vam sve reci, al nije na meni da pricam o tome. Neke stvari su zabranjenje jednostavno
. Ostavljam vam pjesmu dragu srcu mom (jedna od novih) i odlazim teatralno i s velikim stilom (kao i uvijek naravno)
Ostaj dobro dragi moj
(naziv naravno ima skriveno znacenje
)
Ovo je pjesma za tebe
pa nek je kao divlje more
bez reda i rime
stihova bi moglo biti
kao i zvijezda
ali nema tih rijeci
koje bi opisale ono sto si ti
Nikad neću biti dovoljno dobra
dovoljno lijepa ni pametna
za nekog poput tebe
Tvoje usne i tvoje oci
svaki uvojak tvoje kose
I svaki osmjeh koji ti lice promjeni
kao da mi srce ponosno slomi
jer nikad te necu imati
tvoje tijelo je njeno
i svaka tvoja misao je na njoj
I kolko se god ja mogla truditi
to se duso nikad nece promjeniti
ponedjeljak, 23.07.2007. u 02:33 |
][ 1 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu...